Posve pouzdana vijest o postojanju škole u Janjevu potječe iz 1666. godine, u kojoj se kaže da je Petar Masarechi, rođak barskoga nadbiskupa Petra, misionar i školski učitelj u Janjevu. Tu je dužnost obavljao oko godinu dana, odakle je premješten u Albaniju. Na njegovo mjesto 1667. postavljen je Natale Bacić, koji je do tada obavljao dužnost župnika 4 godine.

Bacića je 1670. godine zbog bolesti zamijenio Vinko Matević, rođen u Janjevu. Iste godine, Matević je izvjestio Kongregaciju za širenje vjere da u školi ima 25 učenika, navodeći njihova imena:
Andrija iz Prokuplja, Marko Massarechi iz Vučitrna, Luka Bogdani, Vinko Bogdani, Antun Bogdani, Ivan Janković, Marko Kokić iz Prištine, Ivan Raspasanović iz Crne Gore (Letnice), Josip Matević, Vinko Lisirić, Luka Plebanović, Vinko Perić, Demetrije Mirković, Ivan Deanović, Antun Pavlović, Antun Grgić, Matija Grgić, Jeronim Deanović, Stjepan Stjepančević, Vinko Stjepančević, Demetrije Rodić, Božidar Fišović, Gabrijel Đonić, Demetrije Docić, Franjo Matević.

Učenici u školi uče pisati, čitati i vjeronauk. Svi su učenici vrlo dobri, pa će on sve učiniti da ih osposobi da dalje školovanje u nekom od kolegija u Italiji. Ovisno o prilikama škola je djelovala u prekidima, jer je epidemija kuge 1671. opet prorijedila stanovništvo. Nastavak rada škole u Janjevu potvrđuju, međutim, brojni odlasci budućih svećenika na školovanje u Italiju. Svi misionari i župnici koji su se nakon završetka školovanja u ilirskom i drugim kolegijima vraćali u Janjevo bili su u isto vrijeme i učitelji.

Još 1856. godine planirao je don Pavao Beriša otvaranje škole za osnovnu poduku janjevačke djece iz pismenosti i računanja. Ostvarenje te zamisli uslijedilo je 1866. kad je crkva sv. Nikole bila sagrađena. Na taj način poslije gotovo 200 godina imalo je Janjevo opet svoju pučku i redovitu školu. Kraću bilješku o školi napisao je 1904. bivši učitelj Jakov Slišković: „Za danas mjesto ovo ima lijepo uređenu školu sa nastavnim hrvatskom jezikom“. Na školu u Janjevu osvrnuo se 1906. i Sima Trojanović: “… (Janjevo) ima dobro uređenu školu sa tri učitelja i jednom učiteljicom. Sve su školske knjige tiskane latinicom. Starim Janjevcima dobro je poznato da su knjige najprije tiskane u Beču, a potom u Zagrebu. Zapravo, bile su to iste knjige po kojima se učilo u svim hrvatskim školama u to doba.

Školsku zgradu koja i danas služi za školu sagradili su 1884. sami Janjevci. U toj je zgradi prvi učiteljevao Lenca Gečov, a za njim Andrija Žujkov. Kako je škola svo vrijeme bila hrvatska, svi đaci su dobivali hrvatske knjige i sav školski pribor besplatno od austrijskog konzulata u Skoplju. Učitelj Gjerga upravljao je školom od 1903. do 1909. godine. U isto vrijeme u školi je podučavao učitelj Ivanović sve do početka Drugoga balkanskog rata. Ubrzo nakon što je Ivanović postavljen za učitelja, turske vlasti htjele su oduzeti školsku zgradu po izgovorm da je narod gradio, stoga je ona narodna škola. Saznavši za to, Janjevci su na brzinu ogradili školu zidom i tako ju uklopili u crkveno dvorište. Na taj način su spasili svoju školu koju su gradili isključivo katolici.

BORBA ZA HRVATSKI JEZIK

Premda korišten u Janjevu od davnine, početkom 20. stoljeća hrvatski jezik u bogoslužju smetao je čelnom čovjeku Skopske nadbiskupije, nadbiskupu Trokšiju i njegovim istomišljenicima. Smatralo se da pjevanje u crkvi na hrvatskom jeziku (in lingua slava) predstavlja zloporabu te da mu u latinskoj liturgiji nije mjesto. Podjele među svećenstvom dovele su do podjele među stanovništvom Janjeva; na stranku koja je bila popustljivija, i na drugu stranku koja je zastupala da se u pogledu hrvatskog jezika u liturgiji odlučno suprotstavi nadbiskupu Trokšiju. Prvoj skupini pripadao je janjevački župnik Nikola Mazarek koji je 24. studenoga 1903. u ime 21 Janjevca tražio da se ukloni iz Janjeva pomoćni svećenik don Tadija Ivanović. Pismo je osobno napisao na hrvatskom župnik Mazarek, a potpisali su ga Tuna Brkić, Joza Palić, Ivan Dokin Glasnović, Ivan Tadin, Stefan Dokin i Joza Čolak. Razlog da se iz Janjeva udalji don Tadija bio je u tome što se on žestoko protovio nadbiskupu Trokšiju, ne birajući sredstva u toj borbi. 1907. godine nadbiskup Trokši je poslao u Janjevo za župnika svog štićenika Štefana Krasnića, te kapelana don Paskvala Krasnića, obojicu Albanaca.

Slijedeći svoj uzor oni su pokorno ispunjavali nadbiskupove naredbe, ne obazirući se na silno nezadovoljstvo vjernika o zabrani hrvatskoga jezika u liturgiji. O dramatičnim zbivanjima svjedoče pisma iz župnog arhiva, čiji sadržaj nadopunjuju sjećanja sudionika tih zbivanja. Novi župnik i njegov kapelan rijetko su držali propovijedi, dok su evanđelje ponajviše pjevali na latinskom, a ne na hrvatskom jeziku, kako je bio stari običaj. Neki od janjevačkih prvaka obratili su se novom župniku pitanjem zašto je tome tako, na što su dobili odgovor od župnika kako su neki listovi u hrvatskome evanđelistaru poderani i zato mora više puta otpjevati evanđelje na latinskom. Saznavši da Seba Ivanović ima kod sebe neki evanđelistar, zamolili su ga mještani da im ga posudi. Izaslanstvo od nekoliko osoba odnijelo je tada evanđelistar župniku uz riječi: “evo velečasni, drugo evanđelje, pazi da se i ovo ne pocepa”. Izrečena poruka vjernika navodno je silno razjarila župnika, no mještani su i dalje imali nepopustljiv stav. Nedjelju iza tog događaja za pjevane mise zapjevali su hrvatsku pjesmu “Zdravo tijelo Isusovo”, unatoč zabrani. Rasrđeni je župnik skinuo misno ruho pred oltarom, ugasio svijeće i povukao se u sakristiju. Neposredno nakon događaja u crkvi okupili su se vodeći članovi tzv. narodne stranke u kući Tone Glasnovića i zaključili da nitko od njihovih obitelji ne smije ići u crkvu ni primati sakramente dokle god u Janjevu budu svećenici Štefan i Pasval Krasnić.
O događajima u Janjevu bio je obavješten nadbiskup Trokši, te se u vrlo osuđujućem pismu obratio vjernicima u Janjevu kako bi trebali poštovati zabranu uporabe hrvatskoga jezika u liturgiji. O zakulisnim igrama koje su odigravala dva svećenika u Janjevu, nadbiskup Trokši je naknadno saznao, te neugodna položaja u kojem se nadbiskup našao, dao je smjestiti dvojicu svećenika izvan Janjeva, a za novog župnika postavio je don Nikolu Glasnovića. No dolaskom novog župnika nije se promijenilo stanje u liturgiji. Na Božić 1911. godine zapjevali su narodnjaci na polnoćki iza pjesme “Gloria” hrvatsku pjesmu “U sve vrime godišta”, što je izazvalo nove napetosti i nerede. Polnoćku je služio don Nikola Glasnović i od bijesa nije održao svečanu propovijed. U prvim danima nove godine u Janjevu se našao novi čelnik skopske nadbiskupije, nadbiskup Mjeda, koji se poput svog prethodnika oslanjao na albanske svećenike. Novi je nadbiskup obećao da će pisati u Rim kako bi zatražio savjete za rješenje ovog problema.
Iscrpljujuću borbu koja je trajala godinama te uzbunjivala mnoge duhove i podgrijavala nacionalne iluzije, skori je politički razvoj događaja silovito potisnuo u stranu i zauvijek prepustio prošlosti. Nesnalaženje i neodlučnost diplomacije Vatikana da u začetku onemogući samovolju svojih nacionalno obojenih visokih prelata i pojedinih svećenika u Janjevu govori o drukčijem ponašanju i pomanjkanju većeg zanimanja za sudbinu manjih vjerskih i etnički različitih skupina, promatranih sa stajališta općih promjena u svijetu. Dok su katolici Janjeva stoljećima imali iza sebe Vatikan, u borbi za očuvanje hrvatskoga jezika u liturgiji ostali su bez te potpore i prepušteni da to riješi sama po sebi nova politička budućnost.