Veliki egzodus Hrvata iz Janjeva početkom 1990-tih godina

Iseljavanje brojnih janjevačkih obitelji u Hrvatsku trajalo je već od početka druge polovice 20. stoljeća, ali pravi egzodus uslijedio je početkom devedesetih godina u vrijeme Domovinskog rata. Demokratske promjene, referendum i proglašenje neovisne Republike Hrvatske te srpska pobuna i agresija na Hrvatsku u malu hrvatsku zajednicu u Janjevu donijeli su s jedne strane radost, a s druge veliku strepnju i neizvjesnost. Pritisci i maltretiranja bili su stalni.

U veljači 1991. srpska milicija na nekoliko kilometara od Janjeva zaustavlja konvoj humanitarne pomoći koji je iz Opuzena i Metkovića organizirao župnik Ljubo Pavić. Beogradski mediji su huškački pisali da je tim konvojem Janjevcima dopremljeno oružje što je bila velika laž. Sudionici konvoja morali su po velikoj hladnoći cijelu noć provesti u kamionima, a sutradan im je uz brojne provokacije oduzeta velika količina lijekova koju su bili namijenili Janjevu. Tijekom ljeta 1991., nakon što je na beogradskoj televiziji izjavio: “Mi u Janjevu imamo Hrvate za taoce” te nakon što je izazvan u intervjuu na Radio Prištini, u Janjevo dolazi sam Vojislav Šešelj. Nemir među ljudima je posebno bio prisutan zbog mobilizacije janjevačkih mladića i muževa u tadašnju JNA. Po popisu iz 1991. u Janjevu je bilo oko 4000 Hrvata. Već početkom 1992. u mjestu ih je 2895. Tijekom te godine iselit će ukupno 1683 duša ili 294 obitelji. Godine 1998. u Janjevu je ostalo još samo 730 Hrvata, da bi danas u 2024. taj broj spao na svega nešto malo više od 100. duša.

Doseljavanje Janjevaca u Kistanje

U dramatičnim uvjetima, najčešće preko Mađarske, brojne janjevačke obitelji uspijevaju prebjeći u agresijom ranjenu Hrvatsku, ponajviše u Grad Zagreb. Mnogi su se privremeno smjestili kod svojih rođaka, a većina je završila u podstanarstvu. Tako su janjevački Hrvati počeli dijeliti sudbinu s brojnim izbjeglicama i prognanicima. Oko sustavnog zbrinjavanja izbjeglih Hrvata iz Janjeva zauzela se udruga Hrvatsko društvo Janjevo (HDJ) iz Zagreba, koja je već nekoliko desetljeća djelovala u Hrvatskoj. HDJ upućuje pismo Vladi Republike Hrvatske 12. ožujka 1992. godine kojem traži da se sustavno riješi pitanje izbjeglih Hrvata iz Janjeva. Budući da se već tada moglo pretpostaviti da se Janjevci više neće moći vratiti u svoje mjesto, za razliku od drugih izbjeglica i prognanika, HDJ predlaže da se „postupnim i cjelovitim pronalaženjem najpovoljnijeg rješenja omogući definitivan povratak Hrvata s Kosova u svoju Domovinu“. Udruga osniva Odbor za povratak i preseljenje Janjevčana u Domovinu čiji predsjednik Sebastijan Palić 23. listopada 1992. šalje opširno pismo, između ostalih Predsjedniku Republike i Sabora te kardinalu Franji Kuhariću.

Ubrzo dolazi do susreta izaslanstva HDJ-a s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom tijekom kojega je Predsjednik obećao da će se problem izbjeglih Hrvata iz Janjeva riješiti na način da se zadovolje kako interesi Janjevaca tako i Republike Hrvatske. Nakon mnogo promišljanja i traženja lokacije za smještaj doseljenika iz Janjeva, ubrzo nakon Oluje, donosi se odluka o njihovom preseljenju u Kistanje kod Knina. Na Cvjetnicu 22. ožujka 1997. prvih 50 janjevačkih obitelji doselilo je u to mjesto. Godine 1998. izgrađeno je 120 novih kuća za doseljene obitelji, 2001. izgrađena je nova crkva posvećena sv. Nikoli. Danas u Kistanju živi 1189 janjevačkih Hrvata.